понедељак, 27. април 2009.

Paragovo

Tokom vikenda sam na Fruškoj gori uradio dva treninga dužine 12km i 7.8km, kako bih se bolje pripremio za predstojeće trke na Rajcu. Duže vremena nisam radio treninge sa kartom što sam i osetio u nesigurnosti tokom prvog trninga. Doduše i karta je na nekim delovima već neprohodna zbog vegetacije, ali nije izgovor za izbor loših vaijanti i gubljenje fokusa sa karte i ritma trčanja. Drugog dana sam uradio kraću stazu kao simulaciju trke i išao sam 7.8km-61:58, mada sam imao rezerve za još 4-5min brže vreme, ali nije bilo poenta da idem do maksimuma. Najvažnje od svega je da sam treninge završio bez povrede i sa dozom samopouzdanja pred predstojeći vikend.

среда, 22. април 2009.

Pokisao sam k'o miš!!!

Pošto je u trenutno u našoj O-sezoni pauza, ovaj period sam iskoristio za neke bazične treninge koje sam propustio zbog povrede. Povećao sam dnevnu kilometražu na oko 20km, ali zbog nekih obaveza nisam uspeo da radim dva treninga dnevno iako sam to planirao u ovom periodu. Glad za dobrim trkama je sve veća ali za sve treba vremena i puno rada. Pošto su ovo ipak bile četiri nedelje bez kontakta sa kartom, odlučio sam da sutra krenem na Rajac kako bih radio 3 dana treninge sa kartom, a za vikend ću otići na Frušku goru. Ovako duga pauza bez kontakta sa kartom defintivno utiče na tehniku ali i na samopouzdanje na trci, tako da će mi ovo dobro doći za prdstojeća tri vikenda. Sledeći vikend me očekuje Pobedin memorijal, posle toga štafetno prvenstvo, a treći vikend idem na Prvenstvo Mađarske u sprintu. Odlučio sam da propustim provere seniorskog tima na 5km jer će mi više koristiti teninzi sa kartom i trke nego trčanje po stazi, jer kao što se ispostavilo nije bitno koliko neko može da istrči tih 5km, nego kakav lobi ima za ulazak u reprezentaciju. Ionako, sa ovako lošim trkama, što zbog mojih što zbog tuđih grešaka, bezobrazno je razmišljati o reprezentaciji, mada mislim da su mesta već rezervisana (4 muška i 2 ženska). Pomirio sam se sa tim da ću ove godine biti samo posmatrač na WOC-u i naravno trčaću na Hungariji. Slika sve govori.

недеља, 12. април 2009.

Mnogo sam glup



Danas je održano Prvenstvo Srbije u sprintu u Topoli. Lepo jutro, uz malo vetra koji je davao subjektivan osećaj hladnoće, nije najavljivao krah mojih ovogodošnjih očekivanja. Na početku sezone sam se nadao da mogu doći u kombinaciju za ulazak u reprezentativni tim za Balkanijadu i Svetsko prvenstvo, ali posle ove trke mislim da je sve gotovo. Nastavio sam niz loših trka od prošlog vikenda i bio sam toliko psihički prazan posle trke da nisam hteo ni sa sobom da se sretnem. Ovde više nije ni forma u pitanju, ni psihološka priprema za trku, ovde čovek treba da se spremi psihički i za kartu. Rekao sam da više nikad neću komentarisati kartu na O-grupi, ali ovde mogu da pljujem sve do mile volje pa ko neće da čita i ne mora. Kod nas čovek ne sme da se osloni više ni na šta. Počeo sam da sumnjam u sebe na sprint karti, gde se maltene vide ćoškovi karte, ovo je bila klasična trka za gubljenje samopouzdanja. Ne verujem svojim očima šta vidim na karti, pravci me zbunjuju, izohipse sačuvaj bože... Ovde više nije stvar forme već je bolji onaj ko se bolje snađe. Bolje je da se čovek rodi bez kurca nego bez sreće, ako ima dovoljno sreće porašće mu i kurac! Ne omalovažavam ničiju pobedu, svaka čast svima, ali dokle više da menjam u toku trke odnose- koliko je 100m u jednom delu karte a koliko u drugom. Ako neko zna kako se upoređuju karte, neka preklopi google snimak i kartu pa neka vidi. Ispade da je još i najmanje bitno što nema stanice na kontroli i što treba da je tražim po rupi. Možemo mi svi biti dobri drugari i lepo se pozdraviti na trkama, ali mnogi od nas gube vreme trenirajući, uklapajući trenige sa svojim obavezama, putujući sa trke na trku, povrede da ne pominjem, naravno sve to i košta, i na kraju doživeti ovakve trke. Skidam kapu Karlovčanima, jedina dobra karta kod nas, ali koliko para toliko i muzike. Najbolje da sledeće godine klubovi zamole svoje najbolje pionire i juniore da im nacrtaju kartu, najmanje će koštati. Popizdeo sam. Znam da treba prvo da pobedim sebe pa ostale, ali više ne znam protiv koga se takmičim. Verovatno još nisam dovoljno sazreo za ovaj sport, ali neću odustati od jednog cilja a to je da pokušam u narednim godinama da se izborim za finale Svetskog prvenstva. Neka se nasmeje svako ko ne zna koliko sam tvrdoglav, ali bar imam cilj. Ja sam sportista celog života, celog života sam asketa na neki način, trčim i takmičim se zato što je to moj stil života, a ne zbog toga što su mi tata i mama planinari koji su našli dobru varijantu da im se deca provozaju i druže i da budu reprezentativci. Danas sam bukvalno položio oružje na karti, kapitulirao sam.

субота, 4. април 2009.

Rupčine


Danas je na njivama pored Beograda održano treće kolo Kupa Srbije. Teren ni nalik nekom orijentiring terenu na kojem čovek može da uživa. Više od 90% karte su njive koje nikako ne odgovaraju mojoj povređenoj nozi. Ko me danas sreo na stazi ili trčao pored mene verovatno je pomislio da sam lud, koliko sam vrištao od bola u tetivi desnog zgloba. Ali lepo mi je jednom prilikom rekao naš biciklista Mikoš Rnjaković ''Bolje je da se čovek rodi bez kurca nego bez sreće, jer ako ima dovoljno sreće porašće mu i kurac''. Tako ni ja ove godine nemam sreće sa povredama.
Uglavnom, trka je bila klasično peglanje po njivama i brojanje istih. Ko je bio, sve je video. Koncetracija mi je vidno popustila u drugom delu trke, jer stvarno je teško skoncentrisati se na trku i ne misliti na bol u nozi. Prvu grešku sam napravio na drugom delu leptira, jer tu je bila njiv apod kukuruzom koja nije ucrtana i mislio sam da sam desno od mesta gde sam prošao, jer tu je bila neka njiva na karti. Posle toga, na 25. kontroli pošao sam za ljudima koji nisu bili u mojoj kategoriji, ne pazeći gde idem. To me koštalo još dva minuta koji su na ovako brzom terenu nedostižni. Na kraju sam bio četvrti sa 68:39 na 11.7km. Napravio sam 13.7km, sa srednjim pulsom 181 i max 196. Toliko sam blizu dobrih rezultata, a toliko daleko. Idemo dalje, ciljevi ostaju isti.