недеља, 27. септембар 2009.

Dokle više?

Nemam šta da napišem o jučerašnjoj trci na Rajcu. Znao sam da je loša karta, znao sam da su jedva napravili koncepciju staze po takvoj karti, ali nisam znao da neće postaviti sve kontrole. Odlučio sam da idem na trku par sati pred trku i pogrešio. Pratio sam uputstva organizatora kako da nađem cilj i na momente sam mislio da sam se izgubio.
Kad sam već došao da trčim, razradio sam i taktiku kako to da odradim, jer se osećam skroz iscrpljeno i u glavi sam prelomio da je za mene sezona završena a na trke ću ići bez ikakvog očekivanja i treninga.
Kad je trka krenula usledio je prvi šok, nema prve kontrole. Stojim pored cvrčka, siguran sam da treba da bude tu, ali nema je. Pogledam levo-desno da možda neko ne kasni sa postavljanjem kontrole pošto sam prvi krenuo, ali ništa. Šta sad? Odlučio sam da idem dalje da bar odradim tening kad sam već došao u vukojebinu. Na trećoj opet ne znam šta mi se dešava. Siguran sam da sam tu gde treba da bude, ali nema je. Posle par većih krugova pronalazim je u jarku 30m od mesta gde treba da bude. Smeh. Gde je peta kontrola? Ko li je ukrao? Ili je možda neko slučajno nacrtao na kartu bez znanja organizatora. Smeh. Dolazim na cilj posle obiđene staze i prijavljujem da nema dve kontrole a oni me počeše ubeđivati da su na svom mestu. I tu je kraj. Od sada ne idem na glupe trke na kojima se priznaje rezultat iako nemate dve overene kontrole ili nema kontrola. Nisam menjao ništa na treku, pogledajte samo tu geografiju i azimute.
Dokle više da ljudi koji ne znaju šta je sport priređuju trke misleći da je to planinarska šetnja? Dokle...aaaaaaaaaaaaa......

уторак, 22. септембар 2009.

Estonia WMOC 2009

Konačno sam stigao kući i imam pristup netu bez ikakvih ograničenja. Ako izuzmem to i činjenicu da je klopa za neke bila prilično oskudna, ovo putovanje mogu svrstati među najbolje u životu. Putovanje kroz prelepe krajeve, trčanje po veoma izazovnim terenima i uz ekipu ljudi koja diše u istom ritmu gde je zezanje zagarantovano-ništa mi drugo nije preostalo nego da uživam.
Ove godine WMOC je održano u gradiću Voruu blizu estonsko-ruske granice. Na programu je bila duga, srednja i štafeta.
Prva trka je bila duga distanca na 15.1km. Već prethodnog dana na modelu videli smo kako je uzbudljiv, zahtevan i za naše uslove neobičan teren, gde je više od 50% šume obraslo mahovinom. Neverovatno. Na dan trke je počela da pada kiša koja je još i dodatno otežala ulove na karti. I već kod prve kontrole imam oko 1min greške, jer sam tražio kontrolu na drugom grebenu, mada nisam bio jedini koji je tamo tražio jer su svi imali problema sa njom. Na 3. kontroli sam u reonu kontrole pomislio da je u uvali i otišao sam desno od nje, ali tek kad sam stao video sam da je na grebenu i vratio se do nje. Na putu do 6. kontrole sam imao nesreću da se nabijem na granu u stomak a bol je bio toliki da mi je u momentu počelo da se vrti u glavi i imao sam mučninu, i posle toga samo ja znam kako sam uopšte došao do cilja. Nikad mi teže nije pala neka trka do sad u životu, ali jednostavno nisam hteo da stanem zbog rezultata ekipe. Do kraja trke sam bukvalno preživljavao na stazi. Na kraju sam imao vreme od 115 minuta.


Druga trka je bila na 5.4km po veoma neobičnom terenu, samo močvare i granje. Ko nije trčao po takvim terenima ne može sebi stvoriti sliku u glavi kako to izgleda. Bojao sam se kako će stomak i noga reagovati na napor posle zdarca, ali kad trka krene sve se zaboravlja. Ušao sam previše stegnuto i već na trećoj kontroli pravim grešku. Kad sam se vratio u ritam i pomislio da je to bilo OK do kraja trke, na cilju me dočekalo još jedno iznenađenje, nisam overio 13.kontrolu. Užas.


Na štafeti sam trčao prvu izmenu u drugoj štafeti jer zbog loših trka i trenutnog fizičkog stanja nisam hteo da se mešam u sastav prve štafete, što je bilo i realno. Na štafeti sam krenuo bez jurcanja za grupom jer nisam osećao da bilo koga mogu da pratim. Već na putu od druge ka trećoj kontroli sam pao i polomio kompas i ostao sam samo sa lupom u ruci. Odatle do druge vidne kontrole sam birao uglavnom puteve i brdašca za orjentire. Usput sam pokupio i granu koja me ubola ispod oka, ali nisam osećao nikakav bol do kraja trke, mada sam na trci pao milion puta, tako da i ne znam kada sam se udario. U prvoj trećini staze sam napravio obilaženje 5. kontrole preko tudje i tu sam izgubio sve trkače u šumi. Do druge vidne sam zaostao 6 min iza vodeće grupe i tek sam tu dobio drugi kompas. Na kraju 7.2km za 47.02. tek kad sam stao osetio sam bol i pulsiranje ispod oka ali nisam hteo da paničim i na kraju je sve ispalo OK.

Šta reći o ovom takmičenju više osim da je ispunilo očekivanja svih nas koji smo otišli tamo. Tereni su stvarno vrhunski, najlepši po kojima sam trčao, jer ni u jednom trenutku se ne smeju potceniti dvoizohipsične karte i svo rastinje u njima. Ostaje mi samo da sledeće godine probam da sklopim finansijsku konstrukciju i odem na skandinavske terene, jer tek posle trčanja na ovakvim terenima može se osetiti pravi gušt orijentiringa.
A slobodno vreme - to je odrađivala naša mašta, bilo je vrhunski.

недеља, 13. септембар 2009.

Istraživanje

Posle duže vremena konačno da nešto napišem i ovde. Posle razočaravajućih rezultata na WOC vratio sam se svakodnevici koja se i dalje svodi na treninge i putovanja sa takmičenja na takmičenje. I nažalost, posle više od mesec dana treninga i trka na dobrim kartama, počev od Kopaonika pa do kraja WOC, vratio sam se u neistraženi svet karata Milana Bačanca. Koliko god da mislite da ne može više ništa tu da vas iznenadi, varate se.
Na Zlatiboru je održano Prvenstvo Srbije na srednjim distancama i trka Kupa. Nemam komentar, dovoljno je videti karte i koncepcije staza.
Posle toga došla je na red Balkanijada u Paraćinu. Fenomenalni tereni i karte. Na sprintu sam bio 10. i na dugim 6. Nažalost, trke kao što je ova, Kopaonik i Andrevlje su u istom rangu kao i druge za Kup i valjda će se zla srpskog orijentiringa uskoro povući.
Juče na terenu u peščari kod sela Usije održana je još jedna trka za Kup. Neću više da komentarišem glupe karte i trke, ko je bio sve je video.
Za koji sat krećem sa drugarima u Estoniju na 42. Svetsko vojno prvenstvo. Poslednji izazov za ovu godinu u društvu najboljih svetskih orijentiraca. Vesti možete pratiti na www.mil.ee/orienteering/.